Ljubavnik našeg doba

Evo prijateljica Martina me obvezala da napisem 5 najdrazih ljubavnih citata, stihova, recenica... pa krenimo

5) Ovo sam napsio jednoj osobi

4) Ovo je iz jedne preljepe pjesme


3) ovaj stih proizlazi iz moje općinjensti imenom Tamara. Iako nikad nisam upoznao ni jednu Tamaru koja mi je nešto značila u životu, to ime predstavlja ljubav u mojem svijetu.... duga prica :)



2) Ovaj stih mi je važan zato što je izmamio suzu radosnicu jednoj osobi s kojom sam nekada bio blizak




1) Definitivno moj nadraži stih još od djetinjstva... Potjeće iz jedne ljubavne pjesme koja zavrsava bas ovim stihom



mislim da bi sada trebao reci ko bi ovo trebao ispunjavat dalje: zoe, tena, ajsha i mateja te obicna prolaznica

Mijenjam se... Više nisam onaj mali, naivni Dječak kao nekada. Nisam onaj Dječak koji je drugima služio kao igračka. Igračka s kojom su mogli raditi što žele... Lomiti ju, lupati te odbaciti kad bi im dosadila... Baš kao što je Ona učinila.

Svakim danom sve više se mijenjam. Život me mijenja... I nije da me smeta. Barem više ne boli dok me lome... dok me lupaju... dok me bacaju...

I uzimam sve u svoje ruke. Igračka je postala igrač... Uzimam tuđe živote. One mi ne znače puno. Ali prihvaćam igru. Ostaje nada da će mi možda neka od mojih igračka prirasti srcu.

I govore ljudi da to nisam ja. Možda i nisam. Ali znam... kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala...možda to nije to, ali nije ni loše

Ovo je zadnja
više ih neću pisati - o tebi
još neko vrijeme voljet ću te - u sebi

Hvala ti što sam bio dio tvog života

Želio bih danas napisati neke ljepe stihove, al ne mogu. Kako da prikažem loše i tužne stvari na ljepi način? Koliko si samo stvari u životu želimo prikazati na ljepši način nego što one uistinu jesu? I nije to loša želja. Treba težiti ljepšim i boljim u životu. No, ponekad trebamo povući granicu između naših snova i želja na jednoj strani te stvarnosti bez obzira kakva ona bila na drugoj strani.
Možda je ovo pravi trenutak da i ja to učinim.

Jutros sam se kao i svako jutro probudio. Ne znam zašto ali imao sam neopisivu želju da pogledam kroz prozor. Polako sam mu prišao i znate što sam vidio? Ljude... Obične ljude... Obične prolaznike koje ne znam i koji mi ne znače ništa više nego i svaki drugi čovjek kojeg ne znam. Oni su za mene bili samo obični prolaznici. U tom trenutku sjetio sam se jednog razgovora sa njom. Rekla mi je da za nju ovaj život ovdje nije ništa više od prolaza. Da su za nju osobe koje zna i koje ne zna samo obični prolaznici. I znao sam da mi govori istinu, no opijen njenim zagrljajem nisam želio vjerovati da sam i ja za nju samo obični prolaznik. Svakim njenim dolaskom na moj prag, svakim njenim zagrljajem i svakim njenim poljupcem sve sam više vjerovao u to da sam ja iznimka. Mislio sam da se ne bi toliko puta vraćala običnom prolazniku.

No, danas je nešto bilo drugačije. Možda je kriv taj sat vremena kojeg smo izgubili dok smo spavali. Jutros sam samo vrijeme imao na umu. Gledao sam te obične prolaznike i razmišljao o njihovim životima. Svi su se negdje žurili. Kao da nemaju vremena da zastanu te pozdrave običnog prolaznika. Možda su oni bili u pravu. Možda je život ipak prekratak da bi zastali i gubili vrijeme na nekog nevažnog. Na običnog prolaznika.

Shvatio sam da i ja gubim vrijeme. Gubim ga na nekoga za koga nisam ništa više nego obični prolaznik. Ne želim ga više gubiti. Želim iskoristiti svaki trenutak svog života na bolji način. Želim svoje trenutke pokloniti nekome za koga neću biti obični prolaznik. Želim nekoj običnoj prolaznici postati više od običnog prolaznika.

Sinoć sam sanjao drugu, ne to nisi bila ti... za tebe više nema mjesta u mojim snovima... a i onda kada se kao nepozvan gost pojaviš u njima, sanjam dane kada neću misliti na tebe... Sinoć sam sanjao drugu... ni sam ne znam od kuda je ona došla u moje snove... pojavila se bez ijedne riječi... ni pozdrav nije mi dala... samo me gledala... gledala me pogledom anđela... i to kakvog anđela...

Sinoć sam sanjao drugu... sanjao sam tuđe poglede... prekrasne poglede kakve samo u snovima vidiš... no njeni pogledi nisu samo običan san... njeni pogledi postoje... ona postoji... sanjao sam djevojku kraj koje sam toliko puta prošao ne obračajući pažnju na nju... a bio je dovoljan samo jedan njen pogled da mi uđe u snove...

Sinoć sam sanjao drugu... ne to nisi bila ti...

Evo, prošla je i godina od dana kada si mi se prvi put osmjehnula... od dana kada si ušla u moj život... ušla i ostala...

Kao da je bilo jučer... kada si me prvi put namjerno dotakla u prolazu... kada si me s osmjehom gledala u odrazu stakla kako drugi to ne bi primjetili... kada si me prvi put primila za ruku... ruku koja je kapljicama znoja odavala moju sramežljivost... kada sam te prvi put zagrlio i osjetio da si posebna... kada smo prvi ples otplesali... sami... u hodniku... bez glazbe... samo uz pratnju otkucaja naših srca...

Nisam te volio ni u jednom tom trenutku... tada još nisam poznavao značenje riječi "ljubav"... ali osjetio sam da si drugačija... da nisi kao ostale... nisi mi bila ljepa... ali tvoj osmjeh je bio ljepši od bilo čega drugog... svakim trenutkom sve više sam živio za njega...

Onda je došao i taj trenutak... trenutak u kojem se promjenuo moj život... bilo je jutro... spavala si snom anđela... prišao sam ti... otvorio sam usta ali riječi nisu izlazile... nisu imale snage da te probude... samo sam legao uz tebe i zagrlio te... nisi imala snage ništa reči... ni oči otvoriti... samo si se nasmješila... bila si preljepa... tijelo ti je bilo vrelo... a u zraku je bio miris tvog parfema... parfema koji me je odveo daleko od stvarnosti... odveo me u mjesto gdje sam vidio tebe... no nisam te vidio na način koji sam te uvjek gledao... vidio sam ono što bi ti mogla biti u mom životu... to je bio trenutak u kojem sam naučio što znači riječ "ljubav"

Od tada smo toliko toga prošli... toliko osmjeha... toliko suza... toliko praštanja... toliko si me puta povrijedila... a ja sam ti uvijek praštao... nisam želio pogledati istini u oči... radije sam vjerovao u nas... vjerovao i patio, ali živio u snu...

Kao što svakim jutrom, san nestaje... tako je i ovaj morao jednom nestati... nije ga više bilo... ostao sam sam... ja i istina... više ju nisam mogao izbječi... nisam imao snage ni da pokušam...

Prišao sam joj zatvorenih očiju... prišao i pružio ruku...a ona mi je rekla "Otvori oči"...

... i otvorio sam ih...

... mislio sam boljet će... ali nije...

... sada znam... prvi dodir je bio lažan... osmjeh u odrazu stakla je bio laž... držanje za ruku je bilo laž... prvi zagrljaj je bio laž... prvi ples... prvi ples je bio laž...

sve je bilo laž... jedino tvoje ime nije bila laž...

možda bi trebao biti ljut za sve što mi se dogodilo... ali nisam... uvjek će mi ostati nešto što mi ne možeš uzeti... a to je tvoje ime na mojim usnama...

Obećala si mi da ćeš doći, a ja sam ti vjerovao. I došla si... No, ne onda kada si obećala... 6 minuta. 6 minuta prekasno. 6 minuta koje tebi nisu ništa značile, a meni su značile mnogo toga... I ovaj put si me razočarala. No, obečao sam sebi da me ovaj put neće boljeti. I nije...
Pokušao sam biti ljut na tebe... pokušao sam vikati na tebe... no uzalud... bez obzira što ja rekao i kojim glasom ti ćeš se samo smijati i natjerati mene u smijeh... kao da sam malo dijete koje se smije svakom pokretu oko sebe... toliko me imaš u šaci da me sram sam sebe pogledati u oči...

... trebao mi je spas... nešto što će me istrgati iz tvojih ruku... molio sam Boga za bilo što... i on mi je poslao svog bivšeg suputnika kojeg sam izgubio onog dana kada sam tebe upoznao... ponovo je došao... moj stari prijatelj... zvao se PONOS

... ovaj put sam uspio... rekao sam ono što sam želio... rekao da da ti više ne želim biti prijatelj... rekao sam da ti želim kao nekada biti najbolji prijatelj... rekao sam da biraš... ili najbolji prijatelj ili da odeš iz mog života...

... napokon sam stjerao kraljicu manipuliranja u kut... tko bi rekao da mogu uhvatiti na krivoj nozi nekoga kome je dovoljan jedan pogled da dobije ono što želi...

... iako znam da možda tvoji postupci neće biti iskreni... da ćeš opet sve učiniti sve da me smiriš i zadovoljiš... ovaj put je drugačije... ovaj ples ja vodim

Želio bih ovom prilikom čestitati svim curama sretno Valentinovo, te Vam poručiti:

Sretno Valentinovo vam želi vaš
Lucijan

...koliko puta sam rekao kraj... i svaki put ti dao novu priliku... priliku da me povrijediš...

...važan sam ti znam... jako važan... ali ne toliko koliko ti meni... ne toliko da ti je važno što ja osjećam u svakom trenutku... jedino ti je bilo važno kako se osjećam u svemu tome... a i tada ti je ponekad bilo važnije nešto drugo nego ja... jer sve je to bilo jako neobično... meni neprihvatljivo... ali ipak prihvaćao sam sve radi tebe... no tebi nije bilo važno da li mene boli... a meni je sve bilo važno... čak i da tvoj nosić ne bude hladan, pa sam ga često znao sakriti u toplinu svog dlana...

...reči kraj... to ništa ne znači... za nas kraj ne postoji... ono nešto između nas će uvijek postojati... zarobljeno negdje u trenucima sreće i tuge... jer s tobom i tuga je drugacija... posebna... lijepa... s tobom i bol dobiva neki drugi smisao... svaki put kad mi naneseš bol osječam se tako posebnim... kao da si mi dala prekrasan dar... meni... samo meni...

Kažu da ponekad jednostavno neke ljude moramo pustiti da odu od nas. Bez obzira koliko nam to bilo teško, ponekad je tako najbolje za nas i za tu osobu. Sve je to sastavni dio života. Trebamo se pomiriti sa time i nastaviti dalje živjeti.
Ja u tome nisam uspio. Nisam želio pustiti jednu osobu da ode iz moga života. Trudio sam se da učinim sve što treba da ostane u njemu. Ponekad sam u tomesvom nastojanju možda i pretjerao. Na kraju u tome nisam u potpunosti uspio. Iako nije iz mog života u potpunosti izašla, postali smo stranci. Naš odnos sveo se na pozdrav u prolazu i pokoji skriveni tužni pogled. S vremena na vrijeme pokušao sam učiniti nešto da napravim neki preokret. Svi moji pokušaji rezultirali su neuspjehom. Uvjek se sve svelo na to da je oboma stalo do našeg odnosa, ali nikada nismo ništa ispravili.
Nakon mjeseci lutanja između osjećaja koje imam prema njoj i osjećaja povrijeđenosti, odlučio sam da je vrijeme da i ja krenem dalje. Rekao sam: "Sve mora ići dalje... moram i ja". Naučio sma kako je lako nešto takvo reči, a tako teško to provesti u djelo. Ali dao sam sve od sebe. Napokon sam krenuo dalje...
I kao što to obično biva... baš u trenutku kad krenete dalje, osoba iz vaše prošlosti se vrati... Tako se i ona vratila...
Par metara od svojih vrata ugledao sam ju... bila je daleko... ni mahnuo joj nisam vec sam krenuo prema svojim vratima... I u trenutku kada sam želio zatvoriti vrata ona se pojavila pred njima i pitala me da li želim poći sa njome. U tom trenutku u mislima sam miljun puta promjenio da li da kežem Da ili Ne... Naravno, uvjek se onda javi srce. Protiv njega ne možeš. Ono je reklo Da. I samo bez riječi sam otišao sa njome.